Žrtvovanje za druge: Recept za zamjeranje ili put do boljih odnosa?

Ako ste ikada čuli riječ granice i pomislili da je možda vrijeme da ih postavite, sigurno ste se u isto vrijeme zapitali: “A možda pretjerujem?”

Moja ideja ljubavi je već neko vrijeme zaglavljena između dva svijeta. Jedan, zapadni, naglašava važnost individualizma, ličnih granica i autonomije – ukratko, sloboda je svetinja i bliskost je moguća samo ako dovoljno čuvamo sebe. Drugi, koji više pripada istočnim i kolektivističkim kulturama, kaže da odnosi podrazumijevaju davanje, prilagođavanje i međuzavisnost, da se ljubav pokazuje kroz brigu o drugom.

A meni se čini da mi živimo u nekom međuprostoru. Između želje da ostanemo svoji i potrebe da budemo nečiji. I negdje između tih poruka – čuvaj sebe i daj drugima – kao da je zapelo žrtvovanje. Riječ koja je nekada bila sinonim za ljubav, a sada zvuči kao upozorenje. Kao da je požrtvovanost postala nešto zastarjelo, relikt vremena kad se ljubav mjerila trudom, a ne granicama. U svijetu koji nas uči da je briga o sebi novi oblik snage, davanje je počelo zvučati kao slabost.

Kad pomislim na žrtvovanje u odnosima, tijelo mi se stegne i prvo što osjetim je otpor. U tom otporu su svi trenuci kada su žene učile da je ljubav ćutanje i trpljenje. I tada u meni progovara instinkt: zaštiti se. Ali, odmah zatim, postoji jedan drugi glas koji tiho kaže: ali, to je možda dio ljubavi – dati nešto od sebe, ne zato što moram, već zato što želim.

Male i velike žrtve koje ljubav traži

Danas smo žrtovanje preobukli u riječ kompromis – kao da smo time ublažili njenu jačinu. Kompromis zvuči pitomije, kao dogovor u kojem obe strane jednako popuštaju. Ali, ako ćemo iskreno, ne možemo ignorisati činjenicu da veze ponekad zaista zahtijevaju žrtvu samo jedne strane.

Ponekad to znači provoditi večeri sa ljudima sa kojima bismo radije preskočili razgovor. Ponekad znači preseliti se u drugi grad zbog partnerovog posla, odložiti vlastite planove ili na neko vrijeme zaboraviti sebe.

I tu se otvara pitanje: Koliko je toga zdravo, a koliko previše?

Da li žrtvujem previše u ovom odnosu?

Da li treba da postavim granicu ili je ovo sasvim normalno?

Da li je ljubav žrtvovanje?

Kako da se zaštitim?

Danas znamo da prekomjerno davanje može iscrpiti – tijelo, misli, identitet. Može dovesti do zamjeranja, gubitka sebe, pa i psihofizičkih simptoma. Toliko sadržaja koji nas uči o granicama, o tome da sačuvamo energiju, da ponekad zaboravimo da je i davanje ljudska potreba.

A istraživanja kažu nešto zanimljivo: partneri koji su spremni, s vremena na vrijeme, da naprave odricanje – čak i kad im to nije prijatno – doživljavaju vezu kao stabilniju i smisleniju (Righetti i saradnici, 2015). Ne zato što se odricanje idealizuje, nego zato što trud koji ulažemo daje osjećaj kontinuiteta, smisla i pripadanja.

Gdje je granica između žrtvovanja koje spaja i onoga koje dijeli?

Literatura kaže: žrtvovanje postaje nezdravo kada je prečesto, preveliko ili kada u njemu ne osjećamo smisao. Neki predlažu jednostavno mjerilo – ako se ne osjećaš dobro, prešao si granicu.

U stvarnosti je to teško odrediti jer ono što za nekoga znači veliko odricanje, za drugog može biti sitnica. Ponekad ono što je teško ima smisla, a ono što je lako znači odustajanje.

Istovremeno, osjećam koliko je ideja žrtvovanja duboko usađena u našoj kulturi – kao nešto što se podrazumijeva kada volimo. Davanje sebe drugome povezujemo sa brigom, lojalnošću i pripadanjem. I možda rješenje nije da tu vrijednost mijenjamo, već da je razumijemo dublje.

Jer žrtvovanje nije uvijek negativno. Ono može biti i most i zid. Razlikuje ih samo iz kojeg mjesta dolaze: iz povezanosti ili iz straha. Istraživanja pokazuju isto: odricanje koje dolazi iz povezanosti donosi dobrobiti – više bliskosti, povjerenja i stabilnosti (Visserman i saradnici, 2022). Ne kao gubitak sebe, već kao ulaganje u odnos koji nam je važan.

Ali, opet, čak i žrtvovanje koje dolazi iz osjećaja povezanosti nas može ostaviti iscrpljenim. Kako da se tu zaštitimo?

Zahvalnost kao odgovor na iscrpljenost

Najzanimljivije što sam pronašla na ovu temu je da nas ne iscrpljuje sama žrtva, nego osjećaj da li je ona viđena. Pokazalo se da razliku ne pravi veličina odricanja, već način na koji ga doživljavamo. Kada znamo da je naš trud primijećen, davanje ne djeluje kao gubitak, već kao doprinos.

Zahvalnost ima gotovo iscjeljujući efekat. Istraživanja pokazuju da zahvalnost ublažava osjećaj napora i umanjuje frustraciju, jer ono što je primijećeno postaje smisleno (Visserman i saradnici, 2022). Čak i oni koji inače izbjegavaju bliskost postaju spremniji da daju kada osjećaju da su njihovi napori cijenjeni.

Kada partner pokazuje razumijevanje i brigu, čin odricanja više se ne doživljava kao teret – postaje gest koji gradi bliskost. Zahvalnost ne umanjuje napor, ali mu daje značenje. U njenom prisustvu, i ono što je teško postaje dio povezanosti, a ne izvor zamjeranja.

Zahvalnost u našoj kulturi

Rečenica:  „Pa naravno da te cijenim –  zašto ti to uopšte moram govoriti?“ mnogima od nas zvuči poznato.  Kod nas se riječi hvala i volim te često izgovaraju šapatom – ako uopšte.  Zahvalnost nam djeluje suvišno, neprirodno, ponekad i ranjivo – kao da njome priznajemo koliko nam neko znači, a to nas čini ogoljenima. Mi ljubav podrazumijevamo, ali možda je upravo tu problem.

Nismo kultura koja lako izražava zahvalnost, pa često ostajemo uskraćeni za ono što ona može da stvori – osjećaj viđenosti, topline, sigurnosti. Možda rješenje nije da dajemo manje, nego da vidimo ono što već postoji. Da učimo pokazivati zahvalnost ne zato što “treba”, nego zato što time stvaramo prostor u kojem i davanje i primanje mogu postojati bez zamjeranja.

Možda dio naše kulture koji posmatra požrtvovanost kao izraz ljubavi uopšte nije pogrešan. Možda je pogrešan samo onaj koji je podrazumijeva. Jer ljubav se ne podrazumijeva – ni kada je primamo, ni kad je dajemo.

Šta to znači za nas u praksi?

Prije svega, vrijedi se zapitati: odakle dolazi moja požrtvovanost?
Iz moranja ili iz htjenja?

Ako dolazi iz moranja, rješenje vjerovatno nije u ovom tekstu. Ali ako dolazi iz htjenja, a mi se i dalje osjećamo iscrpljeno, tada je vrijeme da otvorimo razgovor o viđenosti.

Pitajmo partnera: da li se osjeća viđeno? U kojim trenucima jeste, a u kojima nije? Često se iznenadimo koliko male stvari koje smatramo „normalnima“ zapravo znače.

Njegujmo praksu zahvalnosti. Ako nam to nije prirodna navika, podsjetimo sebe da ništa ne treba da se podrazumijeva. Zahvalnost ne mora uvijek biti reakcija, može možda biti i početak. Ponekad bez povoda, samo zato što prepoznajemo trud i prisutnost onog drugog.

I napokon, priznajmo i vlastitu potrebu za priznanjem. Čak i kada dajemo iz iskrene želje, i dalje nam treba da čujemo da to što dajemo ima smisla. To nije slabost, to je način da ostanemo povezani. Ponekad je dovoljno i samo reći: “Treba mi da znaš da mi to znači.”

Možda ono što našim odnosima najviše treba nije manje davanja, nego više priznanja.

Ako bismo se zaustavili na trenutak i pogledali unazad: U kojim situacijama smo se osjećali da se žrtvujemo za nekoga? Da li je naš trud bio viđen? A ako nije – šta bi se dogodilo da to kažemo, ne kao prigovor, nego kao poziv na bliskost? Jer upravo u tim trenucima iskrenosti, ljubav prestaje biti žrtva i postaje odnos.